Enoch Powell 'Rijeke krvi'

Ovo je prvi prijevod na bosanski jezik integralnog teksta govora Enocha Powella o 'Rijekama krvi', koji je održan na sastanku Konzervativnog saveza u Birminghamu 20. aprila 1968. godine.

-Vrhovna funkcija državnosti jeste osigurati uslove za sprječavanje svih zala. U potrazi za tim nailazi se na prepreke koje su duboko ukorijenjene u ljudskoj prirodi.

 Jedna je da se tim redoslijedom stvari takva zla ne mogu dokazati dok se ne dogode: u svakoj fazi njihovog nastanka ima prostora za sumnju i za raspravu da li je zlo stvarno ili imaginarno. Istim slučajem, ono privlači malo pažnje u usporedbi s trenutnim nevoljama, koje su ujedno i neosporne i ažurne: odakle potiče potresno iskušenje cijele politike da se zaokupi neposrednom sadašnjošću na štetu budućnosti.

Povrh svega, ljudi su skloni pogrešnom predviđanju problema koji će uzrokovati nevolje, pa čak i za njih željenih problema: "Kad bi samo", oni vole misliti, "ako samo ljudi ne bi razgovarali o tome, vjerovatno se ne bi ni dogodilo."

Možda se ta navika seli u primitivno vjerovanje da su riječ i stvar, ime i objekat, ista stvar.

U svakom slučaju, rasprava o budućem grobu, ali, uz trenutne napore izbjegavanja zla,  je najnepopularnija te u isto vrijeme najpotrebnije zanimanje za političara.

Prije sedmicu ili dvije upao sam u razgovor s biračem, sredovječnim, sasvim običnim radnim čovjekom zaposlenim u jednoj od naših nacionaliziranih industrija.

Poslije rečenice ili dvije o vremenu, iznenada je rekao: "Da imam novca, ne bih ostao u ovoj zemlji." Dao sam osuđujući odgovor u smislu da čak i ova vlada neće trajati zauvijek; ali on se nije obazirao te je nastavio: "Imam troje djece, sve troje su prošli kroz gimnaziju i dvoje od njih je vjenčano i imaju porodice. Neću biti zadovoljan dok ih sve ne vidim da su se smjestili u inostranstvu. U ovoj zemlji za 15 ili 20 godina crnac će u ruci imati bič nad bijelcem."

Već mogu čuti zbor gnušanja. Kako se usuđujem reći tako groznu stvar? Kako se usuđujem izazivati ​​nevolje i potpaljivati osjećaje ponavljajući takav razgovor?

Odgovor je da nemam pravo da to ne učinim. Ovdje je pristojan, običan momak Englez, koji pri dnevnom svjetlu u mom gradu kaže meni, svom članu Parlamenta, to da njegova zemlja neće biti vrijedna života za njegovu djecu.

Jednostavno nemam pravo slegnuti ramenima i razmišljati o nečem drugom. Ono što je on rekao, hiljade i stotine hiljada govore i razmišljaju - ne širom Velike Britanije, možda, ali na područjima koja već prolaze kroz totalnu transformaciju za koju nema uspredbe u hiljadu godina engleske historije.

Za 15 ili 20 godina, prema sadašnjim trendovima, u ovoj će državi biti tri i po miliona doseljenika iz Commonwealtha sa njihovim potomcima. To nije moja procjena. To je službena procjena koju je parlamentu dao glasnogovornik Ureda glavnog sekretara.

Nema usporedive službene brojke za 2000.godinu, ali mora biti u području od pet do sedam miliona, otprilike jedna desetina čitavog stanovništva, i približava se onom koliko čini širi London. Naravno, neće biti ravnomjerno raspoređeno od Margate do Aberystwyth-a i od Penzance za Aberdeen. Cijela područja, gradovi i dijelovi gradova širom Engleske bit će zauzeti od strane imigranata i njihovih potomaka.

Kako vrijeme prolazi, udio u ukupnog broju onih koji su potomci imigranata, a koji su rođeni u Engleskoj, rapidno će se povećavati. Već do 1985. rođeni u zemlji bi činili većinu svih doseljenika. Upravo ta činjenica stvara ekstremnu hitnost za djelovanje ili poduzimanje takve vrste akcije koju je političarima najteže poduzeti, radnju u kojoj se poteškoće nalaze u sadašnjosti, ali zla koja se mogu spriječiti ili umanjiti leže nekoliko parlamenata (izbornih procesa op.p.) naprijed.

Prvo, prirodno i racionalno pitanje s kojim treba suočiti naciju i koje treba postaviti:

"Kako se njegove dimenzije mogu smanjiti?" Da li je moguće u potpunosti spriječiti, može li biti ograničeno, imajući u vidu da su brojevi suštinski: značaj i posljedice stranog elementa koji je uvezen u neku zemlju ili stanovništvo duboko se razlikuje prema tome da li taj strani element čini 1 posto ili 10 posto.

Odgovori na jednostavna i racionalna pitanja podjednako su jednostavni i racionalni: zaustavljanjem, ili virtualnim zaustavljanje, daljeg priliva i promicanjem maksimalnog odljeva (stranog elementa op.p.). Oba odgovora su dio službene politike Konzervativne stranke.

Svi su svjesni i vjeruju da u ovom trenutku stiže 20 ili 30 dodatne djece imigranata iz inostranstva u Wolverhamptonu svake sedmice - a to znači 15 ili 20 dodatnih imigrantskih porodica za dekadu ili dvije od sada. One koje bogovi žele uništiti, najprije ih izlude. Mi mora da smo ludi, doslovno ludi, kao nacija koja dopušta godišnji priliv od oko 50 000 ljudi koje moramo izdržavati, a koji su u većini slučajeva materijal budućeg rasta doseljeničke populacije. To je poput gledanja nacije koja se bavi gomilanjem drva za vlastitu pogrebnu lomaču. Ludilo je da zapravo dopuštamo neoženjenim osobama da se useljavaju u svrhu osnivanja porodice sa supružnicima i zaručnicima koje nikad nisu vidjeli.

Neka niko ne pretpostavi da će se tok izdržavanih automatski zaustaviti. Naprotiv, čak po sadašnjoj useljeničkoj stopi od samo 5000 godišnje sa vaučerom, dovoljno je za dodatnih 25.000 izdržavanih godišnje ad infinitum, ne vodeći računa o ogromnom rezervoaru postojećih useljenika u ovoj zemlji - i uopće ne podržavam nikakav dalji ulazak. Uz ove okolnosti ništa neće biti dovoljno, osim da se ukupni priljev za nagodbu trebao smanjiti odjednom do zanemarljivih razmjera i da se potrebne zakonodavne i administrativne akcije trebaju poduzeti bez odlaganja.

Naglašavam riječi "za nagodbu". To nema nikakve veze s ulaskom Commonwealtha građana, u ovu zemlju, u svrhu proučavanja ili usavršavanja njihovih kvalifikacija, poput (na primjer) liječnika Commonwealtha koji nisu i nikad neće biti imigranti.

Okrećem se reemigraciji. Kad bi se sve imigracije završile sutra, stopa rasta imigranta i stanovništva imigrantskog porijekla znatno bi se smanjila, ali perspektivna veličina ovog elementa u stanovništvu i dalje bi predstavljao osnovni karakter nacionalne opasnosti nepromijenjenim.

Otuda hitnost provođenja sada drugog elementa politike Konzervativne stranke: poticanje ponovne emigracije odnosno reemigracije.

Niko ne može procijeniti brojke koje bi, uz velikodušnu pomoć, koliko bi imigranata odabralo bilo da se vrate u svoje zemlje porijekla ili odu u druge zemlje koje žele da prime ljude i vještine koje oni mogu ponuditi.

Niko ne zna, jer još uvijek nije pokušana takva politika. Mogu to reći samo, čak i trenutno, povremeno mi se javljaju imigranti u mojem izbornom okrugu koji me pitaju mogu li im pronaći pomoć za  povratak kući. Ako bi se takva politika usvojila i slijedila sa odlučnošću ubrzo bi  rezultiralo odljevom stranog elementa te bi značajno izmijenilo izglede za uspjeh.

Treći element politike Konzervativne stranke je da svi građani u ovoj zemlji trebaju biti jednaki pred zakonom i da ne bude diskriminacije ili razlike između njih od strane javnih ovlaštenja. Kao što je rekao gospodin Heath, nećemo imati "prvorazredne građane" i "drugorazredne građane." To ne znači da bi imigrant i njegov potomak trebali biti uzdignuti u privilegiranu ili posebnu klasu ili da se građaninu uskrati njegovo pravo u upravljanju svojim poslovima.

Ne bi moglo biti veće zablude o stvarnosti nego što ismijavaju stvarnost oni koji glasno zahtijevaju zakonodavstvo, kako ga zovu "protiv diskriminacije", bilo da su vodeći pisci, a ponekad i u istim novinama koje iz godine u godinu od 1930-ih pokušavaju oslijepiti ovu zemlju pred rastućom opasnošću s kojom se suočava.

To je razlog zašto je donijeti takav zakon pred parlamentom koji je u ovom trenutku  bacanje šibice na bure baruta. Najljubaznije što se može reći o onima koji predlažu i podržavaju ovako nešto je da oni ne znaju što rade.

Nema veće zablude od usporedbe doseljenika iz Commonwealtha u Britaniji i američkih crnaca. Crnačko  stanovništvo Sjedinjenih Država, koje je već postojalo prije nego što su Sjedinjene Države postale nacija, počelo je doslovno kao roblje i tek kasnije su im data odrđena prava iz državljanstva, koja ostvaruju postepeno i još uvijek nepotpuno. Doseljenik iz Commonwealtha došao je u Britaniju kao pun državljanin, u zemlju koja nije znala diskriminaciju između jednog građanina i drugog, i on je odmah ušao u posjed prava svakog građanina, od glasa do besplatnog liječenja pod Nacionalnom zdravstvenom službom.

Bez obzira na nedostatke koji postoje imigranti proizilaze ne iz zakona ili javne politike ili iz uprave, već iz onih ličnih okolnosti i nesreća koje uzrokuju, i uvijek će uzrokovati da se bogatstva i iskustva jednog čovjeka razlikuju od iskustava drugog.

No, dok je imigrantu ulazak u ovu zemlju predstavljao privilegije i željno očekivanu priliku, utjecaj na postojeće  domicijelno stanovništvo bio je značajno drugačiji. Iz razloga koji nisu mogli shvatiti i u skladu sa zadanom odlukom o kojoj nikada nisu bili pitani našli su se u situaciji da su postali stranci u svojoj zemlji.

Otkrili su da njihove žene nisu u stanju pribaviti bolnički krevet pri porodu, a njihova djeca nisu mogla dobiti školska mjesta, promijenili su se njihovi domovi i susjedstva do neprepoznatljivosti. Njihovi planovi i izgledi za budućnost  su poraženi; na poslu su otkrili da su se poslodavci ustručavali primijeniti na imigrantske radnike standardne discipline i kompetencije koje se primjenjuju na domicijelnom radniku; počeli su čuti, kako je vrijeme prolazilo, sve više i više glasova koji su im govorili da su sada neželjeni. Sada uče da se aktom parlamenta može uspostaviti jednosmjerna privilegija (prema imigrantima op.p.); zakon koji ne može i nema namjeru djelovati radi zaštite ili umanjivanja njihovih pritužbi već da se donese da bi se strancima, nezadovoljnicima i agentima-provokatorima omogućila sila da ih stave na stub srama zbog svojih privatnih radnji I djelovanja.

U stotinama i stotinama pisama koje sam primio od kad sam posljednji put govorio o ovoj temi prije dva ili tri mjeseca, postojala je jedna upečatljiva značajka koja je bila u velikoj mjeri nova i koja mi se čini zlobnom. Svi članovi Parlamenta navikli su na tipičnog anonimnog dopisnika; ali ono što me je iznenadilo i uznemirio je visoki udio običnih, pristojnih, razumnih ljudi, koji pišu racionalno i često dobro obrazovano pismo, a koji vjeruju da moraju izostaviti svoju adresu jer je opasno da pošalju pismo zastupniku u Parlamentu u kojem se slažu sa mojim iznesenim stavovima čime bi riskirali kazne ili odmazde ako bi se saznalo ko su. Osjećaj progonjene manjine koja raste među običnim Englezima na područjima zemlje koja su pogođena nešto je što teško mogu zamisliti.

Dopustit ću samo jednom od tih stotina ljudi da govori za mene:

"Prije osam godina u uglednoj ulici u Wolverhamptonu kuća je prodana crncu. Sada tamo živi samo jedan bijelac (žena staračka umirovljenica). Ovo je njena priča. Izgubila je muža i oba njezina sina u ratu. Tako je svoju sedmosobnu kuću, jedino njeno dobro, pretvorila u pansion. Naporno je radila i radila dobro, isplatila hipoteku i počela ostavljati nešto za svoju starost. Zatim su se doselili imigranti. Uz sve veći strah, ugledala je kako jedna po jedna kuća bivaju preuzete. Mirna ulica postala je mjesto buke i zbrke. Nažalost, njezini su se bijeli stanari iselili.

"Dan nakon što je posljednji otišao, u 7 ujutro probudili su je crnci koji su se htjeli poslužit njenim telefonom da kontaktiraju  svog poslodavca. Kad je odbila, kao što bi odbila bilo kojeg stranca u to vrijeme,  bila je zlostavljana i bojala se da će je napasti, te je stavila lanac na njena vrata. Obitelji imigranata pokušavale su unajmiti sobe u njezinoj kući, ali ona je to uvijek odbijala. Njezina mala trgovina novca je nestala, a nakon plaćanja rata, ostajalo bi joj manje od 2 funte sedmično. „Ona se prijavila za smanjenje stope i vidjela ju je mlada djevojka, koja je čula da ima kuću sa sedam soba, predložila joj je da joj iznajmi dio kuće. Kad je rekla da jedini ljudi kojima može iznajmljivati su crnci, djevojka je rekla: "Rasne predrasude neće vas dovesti nigdje u ovoj zemlji." Pa je otišla kući.

"Telefon je njen prozor u život. Njena porodica plaća račune i pomažu joj najbolje što mogu. Imigranti su ponudili da joj kupe kuću - po cijeni koju bi potencijalni kupac od stanarina mogao vratiti u nekoliko sedmica ili najviše nekoliko mjeseci.Sve je više strah izlaziti napolje. Prozori su slomljeni. Pronalazi izlučevine gurnute kroz kutiju s pismima. Kad ide u prodavnicu, prate je djeca, šarmantni, vrlo razdragani. Ne znaju govoriti Engleski, ali jednu riječ znaju. "Rasista", pjevaju joj. Od kad je novi zakon o rasnim odnosima usvojen, ova je žena uvjerena da će ići u zatvor. I da li je ona kriva? Počinjem se pitati."

Druga opasna zabluda od koje pate oni koji su namjerno ili na drugi način slijepi za stvarnost, sažeta je u riječi "integracija". Integrirati se u populaciju znači postati za sve praktične svrhe nerazdvojni dio ostalih članova.

Sada, u svako doba, gdje postoje izražene fizičke razlike, posebno boja, integracija je teška, iako tijekom određenog razdoblja, nije nemoguća. Postoje među Commonwealth imigranatima i onih koji su ovdje živjeli u posljednjih petnaestak godina, želja hiljada njih i svrha je biti integrisan i potpuno su tome naklonjeni.

Ali smatrati da je tako nešto u glavama velike i rastuće većine imigranata i njihovih potomaka je opasna i jeziva zabluda.

Ovdje smo na rubu promjene. Do sada je to bio splet okolnosti u pozadini koja je samu ideju integracije učinila nedostupnom većem dijelu imigrantskog stanovništva - da tako nešto nikada nisu ni zamislili, niti ono što je njihova brojnost i fizička koncentracija značili su pritiske prema integraciji.

Sada vidimo rast sila koje djeluju protiv integracije, od interesa za očuvanje i pooštravanje rasnih i vjerskih razlika s ciljem izvršavanja vježbe stvarne dominacija, prvo nad kolegama imigrantima, a zatim nad ostatkom stanovništva.

Oblak ne veći od čovjekove ruke, koji može tako brzo prekrivati ​​nebo, bio je vidljiv nedavno u Wolverhamptonu i pokazivao je znakove brzog širenja. Riječi koje ću upotrijebiti, doslovno, kao što su se pojavile u lokalnim novinama 17. februara, nisu moje, već laburističkog Poslanika parlamenta koji je ministar u sadašnjoj vladi:

“Kampanja "sikhskih zajednica" za održavanje običaja neprimjerenih u Britaniji su za žaljenje. Ako rade u Britaniji, osobito u javnim službama moraju prihvatiti uslove svog zaposlenja. Za zahtijevanje posebnih komunalnih prava (ili treba li reći obrednih?) dovodi do opasne fragmentacije unutar društva. Ovaj komunalizam (ili obredoslovlje op.p) je rak; bez obzira li ga prakticira jedna ili druga boja, mora se oštro osuditi."

Sva zasluge pripadaju Johnu Stonehouseu za tu spoznaju i hrabrost da to kaže javno.

Za ove opasne i djelilačke elemente zakonodavstvo predloženo u Zakonu o rasnim odnosima stvorilo je plodno tlo za cvjetanje. To je način da se iseljeničke zajednice mogu organizirati na objedinjavanje svojih članova, agitaciju i kampanju protiv svojih sugrađana, te da nadvladaju i dominiraju nad ostalima građanima pravnim oružjem koje su im neznanci i slabo informirani pružili. Dok gledam naprijed, ispunjen sam slutnjom; poput Rimljana, izgleda da vidim kako se “rijeka Tiber pjeni s puno krvi.”

Taj tragični i neizrecivi fenomen koji s užasom posmatramo s druge strane Atlantika, ali koji je isprepleten s historijom i postojanjem samih Sjedinjenih Američkih Država, dolazi i kod nas ovdje našom voljom i vlastitim zanemarivanjem. Doista, sve je samo ne došlo. Brojke  će pokazivati ​​američke razmjere kod nas mnogo prije kraja stoljeća.

Samo odlučna i hitna akcija spriječit će to. Da li će javnost tražiti i dobiti tu akciju, ne znam. Sve što znam je da gledati, a ne govoriti o ovome je velika izdaja.